Vuk Bačanović

Betoniranje budućnosti

Kriminalna restauracija kapitalizma u Crnoj Gori, zakamuflirana propagandom o tobožnjim boljim životu i prosperitetu koji će nastupiti nakon proglašenja nezavisnosti, sve više pokazuje svoj istinski, uništiteljski, karakter. Uništiteljski za većinu, tj. one koji se nisu obogatili čuvenom strategijom «uništi i rasprodaj».

Ovaj princip se do sada primjenjivao uglavnom na preduzeća u društvenom vlasništvu, ali, kako to pokazuju aktuelna zbivanja u Boki Kotorskoj, radi se o temeljnoj strategiji teraformiranja dijela ovog zaljeva, po ukusu ruskih kupaca.

Radi se zapravo o Metropol grupi, koju čine investicijske i industrijske grupe, umješane u plan neplanskog proširenja rudnika cinka Kolodinskoje u regionu Burjatija, čime se riskira izlivanje otrovnih materija u najveći prirodni rezervoar pitke vode na svijetu – Bajkalsko jezero. Protiv ovoga uništiteljskog poduhvata usprotivilo se Ministarstvo prirodnih resursa Ruske Federacije.

U crnogorskoj vladajućoj garnituri, takvoga otpora uništavanju jednog od najljepših spomenika prirode u bivšoj Jugoslaviji – otoka Stradioti i plićine Tunja - nema. A kako bi i bilo, kada je serdarskoj oligarhiji u cilju razvoj «eltinog turizma», od kojeg će profitirati jedino oni koji su se za smiješne cijene – sumnjivim preprodajama - domogli atraktivnih lokacija. Dakako, da bi se privuklo više bogataša, potrebno je sagraditi što više infrastrukture, u koju nikada, izuzev političara, te sobarica, kuharica i čistačica, nikada neće kročiti domaći ljudi. Tako morsko dobro, koje je zajedničko dobro cijele zajednice postaje dobro onih koji će ga uništiti i onih koji će imati dovoljno novaca da uživaju u okolini preuređenoj po sopstvenom neukusu.

Tunja treba da se zabetonira, da postane glomazno i nezgrapno pristanište za luksuzne jahte i glisere. Da li će – ukoliko projekti podmićenih urbanista iz Urbi Montenegra budu realizirani – smrtni građanin, ikada više sa svojom skromnom barkom moći i pomisliti da se približi otoku Stradioti, jer to će – ukoliko ga pri tom ne iskasapi gliser nekog domaćeg kabadahije – uveliko narušiti koncepciju odmora moćnika.

Ukoliko se ne organizira oštar otpor, sv. Marko i Tunja i Gospa od Milosti, a prema najnovijim planovima i Ostrvo cvijeća, postaće epicentri ekološke katastrofe za cijeli zaliv, budući da je dubina vode već drastično opala zbog ranijeg nekontrolisanog betoniranja, koje niko nije sankcionisao.

Lokalni duh pohlepe i profiterstva, sada je privukao mnogo većeg, koji će proždrijeti i njega i njegove žrtve.

Da budemo jasni – turizam se mora razvijati, kao privredna grana koja puni državni proračun (to što se u Crnoj Gori se istim tim proračunom spašava banka u vlasništvu premijerove famiglije je već posebna priča), kako bi se finansirao obrazovni sistem, gradnja puteva, mostova, škola i parkova, ali to nikako ne znači da cilj ne bira sredstva. Turisti se mogu dovesti i na drugi način – ne kulturocidom i naturocidom, već tako da se ne narušava prirodni ekosistem, kao i panorama zaljeva.

Ukoliko manje raznih vlasnika sumnjivog kapitala bude gradilo svoje dvorce i vile po crnogorskom primorju, to je ovisnost o njihovom prljavom novcu, a i korupcionaškoj vlasti koju finansiraju – manja. Zar postoji svota kojom se može naplatiti turobna sudbina, omeđivanja cijelog zaljeva lancima hotela i – na kraju kada pohlepa prevaziđe sve granice – preuređivanja cjelokupnih gradova u uslužne centre, u kojima će preko zime (povremeno) boraviti jedino čistači i spremači apartmana za narednu sezonu – gledajući u beživotno more, puno smeća koje su gospodari ostavili za sobom.

Oni koji misle da je obavljanje ovakvih poslova perspektiva za budućnost, tj. oni koji smatraju da su na dobitku ako «ulagač» zaradi više zbog njihovog rada, ne shvataju istinu koju je Karl Marks izrekao krajem pretprošlog stoljeća: «Ako kapital raste brzo, najamnina može rasti; ali nesrazmjerno brže raste profit kapitala. Materijalni položaj radnikov popravio se, ali na račun njegovog društvenog položaja. Društvena provalija koja ga dijeli od kapitalista proširila se.» Drugim riječima, što se više popušta interesima moćnih pojedinaca, umjesto da im se što je moguće više suprotstavlja – to je pogubnije za interese većine. Ipak, budući socijalsitičke revolucije, bar još zadugo, neće biti i budući da je prodaja Stradiota i Tunje ruskim magnatima gotova stvar, ono što se može učiniti je pritisak da ogroman novac u džepove moćnika ne dođe baš onako kako su oni zamislili, već u skladu sa interesima i željama žitelja bokokotorskog zaljeva, a pogotovo Tivta.

Borba protiv korporativnog betona je legitimna i opravdana i u njoj su sva sredstva su dozvoljena.

Vuk Bačanović

Izvod i Link na jedan na brzinu izgooglani tekst o Bačanoviću, u stvari tekst gdje su uloge malo izmijenjenje tj novinar Vuk se nalazi u ulozi intervjuisanog:

NOVINAR: Je li ovo što ti radiš na neki način donkihotizam? U emisiji poručuješ ljudima da budu filantropi, humanisti i kosmopoliti, a svaki dan svjedočimo društvu bez kriterija, zatrovanom neznanjem, ideologijama... Dosezi tvoje emisije su ipak limitirani?

BAČANOVIĆ: Ako se ne budemo borili protiv postojećeg stanja onda ćemo se sjediniti sa tom ništavnosti. Ne smijemo se prepuštati apatiji i pokleknuti. Ovom društvu je potrebna edukacija - posebno iz humanističkih nauka…

Intervju: Vuk Bačanović, urednik i voditelj emisije Mišljen na Radiju 202