Prigotovila - Marija Čolpa

Bajka o Pilingrinu

Živio jednom jedan Mali narod, koji je za svog gospodara odabrao Velikog i nadaleko poznatog kralja. Imali su u izobilju blaga i prirodnih ljepota, koliko im drago, more im se plavilo, šume zelenile, a planine bile prkosno i uzvišeno bijele. Radeći svoja skromna zanimanja, napredovali su sporo ali sigurno. Izlolovani od ostatka svijeta, brodeći zemaljske krize, bivali su upućeni sami na sebe, okrenuti svojim rabotama i dalje vjerujuci svom bratstvu i davno izabranom vođi - Velikom kralju.

Jednoga dana, dođe među ljude vijest da je strašni i prestrašni Div, iz susjednog kraljevstva počeo ucjenjivati oštroumnog i nadasve pametnog kralja. Načuo je taj Mali narod da nezasiti Div, potražuje dio njihovog prelijepog kraljevstva, pa se pobojao za sebe i svoje potomke. Tada je krenuo prvi glasnik do Velikog vijeća, ne bi li se nekako umirila svijest svekolikog stanovništva i povratio nekakasnji spokoj.

Nažalost, već je bilo dockan. Kralj je pokleknuo pred ponudom susjednog Divovskog konzorcijuma, otpočela je rasprodaja Malog kraljevstva, pa se od tada vrijeme počelo mjeriti nekim drugim sistemom vrednovanja.

Zemlju su podjelili na parčiće, označili bojama privilegovanih i otpočeli njeno smišljeno utapanje. Narod je jecao za prodatom dušom svog voljenog kralja, misleći na svoju izgubljenu budućnost, bojeći se za svoje tek ispiljeno potomstvo.

Ne prodje dugo, a kraljevstvom prošapta vijest o Divovskoj tajnoj boljci. Njegov golemi i nezasiti stomak se nikada nije mogao ispuniti zadovoljtvom i užitkom objedovanja. Stalno je bio gladan, boljela ga je glava, nedostajalo mu je sna. Taka su čuli najcrnju od svih vijesti, da se njegov divovski apetit namjerio na njihovo svetilište – Otok.

Pošto su Veliki kralj i Div puvali u ''iste diple'', njihov zajednički interes bješe, pakovanje izopštenog otoka od netaknute prirode u zabavni park ličnog ushićenja i dobiti. Pročula se vijest o tome da će onaj najljepši dio otoka zamračiti nekim nepoznatim materijalom, utabati kao tvrdu stazu i spojiti, proširujugi ga ka kopnu u neku drugu geografsku širinu. Nije se taj Mali narod uplašio snage i moći velikih, već se ustravio nad ružnoćom prizora i pomorom svog iskonskog svetilišta.

Tamo su živjeli njihovi čarobni Pilingrini. Zatrpati pličak Tunje, značio bi trajno poremećen balans života i smrti. Takav slijed stvari bi materijalizovao ''ubicu'' malih pilingrina, zaštitnika njihove srećne aure, nihovog života. Ta magična školjka je imala izcjeljujuću moć. Stanovnici ovoj Malog naroda su krili taj podatak, bojeći se izlovljavanja nasljeđene magije, pritom ljubomorno njegujući samo sebe i svoju tradiciju. Dok su Veliki i moćni u čistom neznanju i bez imalo smislenosti, nabasali na otok i njene resurse, vođeni sirovom ambicijom za ispunjenje svojih nebuloznih želja.

Mali narod se našao pred paničnih strahom i poslao poziv u pomoć. Informacije su išle sporo i neselektivno. Pomoći nije bilo, odluke su donosili oni koji su postali vladari svega postojećeg. Zemlja se prodavala, more zatrpavalo, riba ugibala. Stanje u priobalju pomenutog otoka je ostalo da čeka svoje đelate i vojsku graditelja koja je činila predvodnicu, bezkrupuloznih nalogodavaca. Narod je urlikao, more je čekalo svoje pečaćenje, obruč se sve jače i bolnije stezao.

Upravo se tada načinjela spasonosna čarolija. Pilingrini su ispuzali na pjesak Tunje i pjevali glasom kojeg su mještani ovog kraja prepoznali kao intonaciju svojih potisnutih snova.

''Pozovite Diva, da nas izije...Pozovite Diva na buzaru od pilingrina...Poitajte...Pozovite...''- pjevišile su rebraste školjke.

Najmudriji među njima pozva rođaka, koji opet ima svog rođaka, među rođacima Velikog vijeća, pa provukoše senzacionalnu vijest kroz uši velikih, o prastarom eliksiru Otoka, koji ležaše pod velom tajne u njegovoj drevnoj kužini.

Naravno da je već sljedećeg dana, stigao glasnik o propitivanju mjesnog stanovništva za način i stil pripremanja Divovske gozbe. Kao svaki iskusni ribar, kad osjeti žestok trzaj pa udari kontru, najmudriji smisli, da domaćica Otoka postane glavnim akterom ove kazanske prevare. Pomidoru, kapulu, morsku so i papar u zrnu, potreban za tu toćadu od buzare, dobavi ona, obuče prikladnu veštu i otpoče predstavu života. Naravno, napomenuo je mudrac, da Div mora doći u sumrak, s monetama ovog kraja, da robna razmjena ne dolazi u obzir, kao i to da mora pečatirati zadatu riječ, koju mu ima zatraži kuvarica ovako zgotovljenog čarobnog pjata. Usput ga ubjediše da će to trajno odagnati ono zavijanje crijeva, te da od toga dana neće osjećati onu bolesnu i dugogodišnju glad.

Pilingrini su ćutali otvorene i razjapljene čeljusti, kao ponuda kulinarskog trika od obale, ovog Malog naroda. Vješte ruke su položile potrebne namjernice u kazan, Div se pojavio tačno u zakazanu uru, pa je obred počeo kao nekadašnji brojač pred-divovskog vremena.

Naumakao se Div buzare, nadolinđao crnog domaćeg vina, zaklopiše mu se oči pa glasno zahrka. Kad ugledaše raspjevane pilingrine kako se okreću u plićini Tunje, stanovnici ovog kraja se uhvatiše za glavu. Pohitaše kod one domaćice od kužine, blijedi od straha i modri od brige. Kad ih ugleda, vesela žena im odgovori:'' Što vi je? Prepali ste se? Pa nijesam valjda luda da pilingrine surgavam u teću od buzare. Zašta vi pasu mušlje uz kraj? Vi ste grđi od onoga što ih je izio. Idite ležat', biće sve kako je stari svijet zborio. Beštija se najela, vino ga opjanilo, 'oli on zna što mu se u drob utopilo? No jarcajte do njega, valja vam ga na daleki put ispratit'''.

Kad se Div probudio, od mamurnog straha da je pojeo neke magične đavole, mu se zavrće i svijest i nesvijest. Odleće do mudre glave pa potpisa da će se odvucad na dva kraljevstva dalje od Otoka, Tunje i Pilingrina. Potom prekorači čas posla put do Velikog vijeća, te ih izbruči da su ubice lijepe prirode i krajolika, te da su sretni što mu se strašno žuri, jer bi ih već oduvao svojim mamurnim zadahom u drugo kraljevstvo. Naredi im da počnu, s pregovorima da taj eliksir spavanja i punog trbuha patentiom zaštite, a on se ponudi kao poromoter i glavni degustator po tržištu ostalih kraljevina, od njihovog zajedničkog komšiluka. Kralju u znak prezira ne uputi ni pozdrav doličan jednog Diva, te za vijeke vijekova napusti kraljevstvo Malog naroda.

U noćima od punog mjeseca, kad se oseka povuče skoro do kraja plićaka, piligrini pjevaju svoju ponoćnu uspavanku. Čudno, niko ih budan ne čuje. Njihova intonacija baca u san, u kojem se mljacka i oblizuje ona buzara od domaćih mušalja. I nikako da dokuče, od čega su musavi. Ni kad odu do plićaka da lice umiju, ne sjete se domižane crnoga vina i divovske stope koja dan danas s velike visine podsjeća na nekada začinjeno ''vrzino kolo'' Velikog kralja i njegovog pajtaša strašnog i nezasitog Diva.

Marija Čolpa